Akademska umjetnica Marija Tošković prvi put se predstavila crnogorskoj likovnoj publici crtežima iz ciklusa „Bestijarijum”, koji su predstavljeni u Muzeju Grada Perasta. U tehnici tuš na papiru postavkom je obuhvaćeno 17 crteža. Po ocjeni mr Anastazije Miranović „ovaj krivudavi, lelujavi `onirički delirijum` zapravo je opomena… potreba da se zapitamo, da oslušnemo, osvijestimo i pokušamo sačuvati jedini mogući istiniti iskaz/odraz/identitet – prirodu u nama/oko nas”.
- Kako na moje stvaralaštvo veliki uticaj imaju pejzaži iz mog djetinjstva, a teksture kamena i vode posebno, Boka Kotorska se u jednom trenutku sama nametnula kao mjesto u kome bih ovu seriju svojih radova pokazala prvi put publici. Muzej Grada Perasta, sa odličnim izložbenom prostorom, i sam postavljen naspram najdubljeg ulaza u zaliv, gde se svjetlo nekako niže i sa većim kontrastima prelama, je tokom dvije nedjelje bio prostor gde su moji radovi mogli da budu viđeni, kaže Marija Tošković za „Dan”.
● Šta za Vas znači ovo prvo izlaganje u Crnoj Gori ?
- Veoma mi je drago da sam mogla da predstavim svoje radove i crnogorskoj publici. Za Crnu Goru me vezuju sjećanja iz djetinjstva, na oca Uroša (prim. autora – čuvenog slikara), porodica, predjeli, kao i inspiracija koju u njoj nalazim. Teksture i materije pejzaža, kao i jadransko svjetlo, a posebno ljudi i njihov temperament su veliki dio moje inspiracije. Sa posebnom nježnošću sam predstavila ovaj ciklus radova tamo gdje dosežem svojim ranim sjećanjima i doživljajima prirode.
● Crteže ste posvetili „Čovjeku i Životinji” - kako objašnjavate poetske nazive: „Ja sam Pauza između Dva Tona”, ili „Sa Druge strane”?
- Radove sam posvetila onome između što je u nama prirodno naspram onoga što je naučeno, instinktu naspram civilizacije. „Sa Druge strane” predstavlja taj dijalog - sa jedne strane ljudsko koje je usmjereno svojim nagim impulsima i sa druge strane animalno koje u sebi ima preduslove da postane ljudsko, koje traga za nečim što bi ga prevazišlo, tijelo koje čeka da bude nadahnuto mišlju. Koje su granice ljudskog i čime se mjere? Gdje ljudsko postaje veća zvijer od animalnog? I ti prostori „Sa Druge strane“, kao izgubljena nevinost, tamo gdje zvijer ne zna za konačnost, izvjesnost, gdje nije svjesna sebe, gdje kao kod Rilkea „još idu lavovi i dokle su stigli ne znaju ni za kakvu slabost“.. (jer nisu kao mi „svjesni cvjetanja i usahnuća“) su prostori koje smo možda izgubili. U bestežinskom prostoru mog „Bestijarijuma“, gdje nalazim kamene figure koje lebde, Čovjek i Zvijer gledaju jedno u drugo i komuniciraju. Marija Čudina piše o „praživotinjama koje se vremenskim hodom unazad približavaju nama“ i tu negdje postoji dio puta na kome postavljam mog Čovjeka i Zvijer da pričaju o slobodi . „Ja sam Pauza između Dva Tona” je taj Čovjek i njegova monolitna Misao, koji posrnuli u svojoj svjesnosti sebe, tragaju za slobodom. Daleko od animalnog, a preblizu sebe, on ne spoznaje svoju suštinu i gubi slobodu ne-izbora koju Životinja ima. Rilke, u svom „Časoslovu” govori o egzistenciji koja se odvija između dva tona i gdje traga za njenom suštinom. Mislim da samo sublimacijom dolazimo do slobode koju smo izgubili.
● Da li crtež najviše odgovara Vašem senzibilitetu?
- Crtež kao tehnika mi je uvijek dozvoljavao spontanost u izrazu i onu svježinu koju ideje zadržavaju kada dobiju formu kroz najdirektniji kontakt sa podlogom, kroz liniju. Linija je prvi pokret koji napravim kako bih opisala trenutak, uhvatila oblik koji se pomalja, otkrila misao koja želi da bude slika. Linija je i nestrpljivost da se stigne do oblika, njome sam naučila da ocrtavam obrise ličnih i tuđih misli, igara, snova, želja ili strahova. Kroz crtu sa lakoćom uhvatim puls onoga što istražujem u datom trenutku, i crtež je moja radoznalost. Kada otkrije krhkost svog modela, linija vijuga kao voda kroz pukotine, dok ne opiše putanju kojom sam zadovoljna.
M.D.Popović
Između Lisabona i Beograda
● Članica ste Udruženja grafičara Portugala, u Lisabonu ste zajedno sa kolegama/koleginicama osnovali grafički atelje Contraprova. Paralelno ste članica i ULUS-a, živite i radite u Beogradu. Uporedte odnos društva prema umjetnicima u Portugalu sa ovim kod nas.
- U Portugalu sam živjela 17 godina, tamo sam počela da se bavim umjetnošću, školovala se na akademiji Universidade de Ivora i zatim imala i prva profesionalna iskustva baveći se crtežom i grafikom. Vezana sam za njega lično i profesionalno. Redovno posećujem Lisabon i sarađujem sa prijateljima i kolegama iz branše. I odnos društva prema umjetniku i umjetnosti je sličan, akademsko obrazovanje pruža slične mogućnosti, a putevi stvaralaštva se danas mnogo ne razlikuju. Mislim da razlika stoji u tržištu, i sigurna sam da će ovdašnja edukovana publika kao i nadareni umjetnici koji je zaslužuju, imati priliku da budu dio sve snažnijeg umjetničkog tržišta.
Lakoća izbora uz oca slikara
● U kojoj mjeri je Vaš otac, slikar Uroš Tošković, uticao na Vaša umjetnička razmišljanja – šta ste najbolje naučili od njega?
- Stvaranje je za mene potreba, način disanja. Uz mog oca sam povukla prve linije, on me je naučio intenzitetu poteza, jačini i nježnosti crte, i mislim da je taj senzibilitet ono najvažnije što sam dobila od njega. Moja linija je kasnije dobila vijugavi karakter i određena je mojim temperamentom, ali taj početni intenzitet vam neko prenese. Kada oduvijek stvarate i kada od početka oko vas stvaraju, vi ne znate da se može drugačije. Kada od prvog dana posmatrate nekoga ko se bavi umjetnošću sa predanošću, znanjem i talentom kojim se bavi moj otac, lakoća izbora je izvjesna. Moji roditelji su od samog početka doprinijeli mojoj umjetnosti ne samo kao profesionalnom izboru, nego i kao umjetničkom pogledu na svijet.